Kao što je poznato, zapadni dio otoka Korčule, a osobito područje Vele Luke, pripada kraškom terenu s jako tankim slojem zemlje crvenice na površini tla, koji se ponegdje uvlači u pukotine medu površinskim trulim stijenama.
Osim u poljima i njivicama, gdje je zemlja poprilično debela, ovo je tlo pogodno da ga se krčenjem pretvori u ograde s više zemlje, a sa iskrčenim kamenjem se oko tih ograda grade meje (suhozidi).
Samih meja (suhozida) ima toliko puno da ih je dužinski nemoguće izmjeriti, a vizualno čine jednu veliku isprepletenu cjelinu, poput paukove mreže. Što se tiče klime, ona je u globalu poznata za ove krajeve Mediterana.
Vela Luka i okolina imaju međutim neke neobjašnjive posebnosti koje joj daju specifičnu klimu, kojom se razlikuje od okolnih, čak i bližih predjela. Primjetno je da tu postoje neki klimatski fenomeni.
Počnimo redom:
Prvi fenomen se događa kada zimi nastupaju sjeverne i sjeverozapadne brze ciklone s hladnim i snježnim vjetrovima; tada cijelo područje zapadnog dijela otoka Korčule zahvaća orkansko jugo. Bura se pojavljuje nakon prolaza ciklone, ali oslabljena. Drugi fenomen se odnosi na padavine.
Ovdje najviše kiše padne zimi kada nastupaju spore ciklone koje se stacioniraju u ovom dijelu Europe i tada se zemlja dobro natopi. U proljeće i jesen kiše su rijetke, a ljeti je skoro i nema. Običan promatrač, ove pojave može i primijetiti.
U čemu je fenomen?
Radi se o pojavi da se kiša “pustinjski” odbija od linije otok Sušac – Vela Luka. Tada od te linije svugdje okolo pada kiša, dok na ovoj liniji kiše nema. Tako je i otok Sušac i dobio svoje ime SUŠAC.
Rezultat fenomena je da zimi i snijeg u Veloj Luci padne rijetko, kao u Africi. Zimi kada snijeg pada, snijeg pada svugdje okolo, dok na liniji otok Sušac – Vela Luka pada kiša, a ako kojim slučajem i padne snijeg – to je još veći fenomen.