Kroz sredinu cijelog zapadnog dijela otoka Korčule nalaze se relativno velika polja. Uz ta polja su naselja Blato, Smokvica i Čara, koja datiraju još iz vremena starih hrvatskih kraljeva, dok je Vela Luka izgrađena prije 200 godina u velikoj zaštićenoj uvali.
Okolina Vele Luke bila je uvijek naseljena, ali sama današnja Vela Luka ne. Vela Luka je za domaće stanovništvo bila opasna uvala u koju su stalno dolazili gusari, a ponekad grčki i rimski trgovački brodovi radi zaštite od juga ili levanta.
Zato su Iliri živjeli u okolnim njivicama i poljima koja se nisu mogla vidjeti sa mora i silazili su “na valu” samo radi moguće trgovine. Isto tako ni brda uz more nisu smjela biti obrađena, da ne ukažu na prisustvo stanovnika.
Tako je otok Korčula (sa svih strana) pokazivao svoju tamno zelenu boju od tada dominantne i visoke češvine (crnike). Corcyra Melaina – govorili su Grci tj. Crna Korkira.
A Iliri, koji su tu živjeli i vladali, oko 2-3 tisuće godina, bavili su se stočarstvom i povrtnom poljoprivredom.
Priča se da su jednog dana neke godine u 6. vijeku p.n.e. u Velu Luku stigli i neki Grci, Knidjani i bez otpora Ilira, na području današnje Gudulije sagradili koloniju. Sa sobom su donijeli smokve, masline i lozu.
Nakon pada Kopile (Ilirske utvrde) i zauzimanja otoka, Rimljani nisu našli ovo grčko naselje. Jedino su našli poneku zapuštenu maslinu ili smokvu. Rimljani koji su ovdje postali vlasnici zemlje bili su rimski ratni veterani. Njima su zemlju obrađivali robovi i poneki preostali Iliri, koji su se uspjeli spasiti od masakra rimljana bijegom u zabiti okolnih brda.
Sad Rimljani preuzimaju ilirska polja i u njima uzgajaju vinovu lozu, a po prostranim lazima i docima masline i smokve, i to po prostoru gdje su to prethodno činili i Grci.
Proizvodnja maslinovog ulja bila je svakako namjenjena i trgovini, jer se sve proizvedeno nije potrošilo, tim prije što je preostalo ilirsko stanovništvo u prehrani više koristilo životinjske masnoće.
Trgovina maslinovim uljem je funkcionirala do propasti rimske države u 6. st., a onda su sve te masline, stare po 300 ili 400 godina, zapuštene čekale da ih se obnovi…
U 7. i 8. stoljeću počele su dolaziti hrvatske obitelji na otok. Iako su one bile više orijentirane na stočarstvo i povrtnu poljoprivredu kao i Iliri, koje su tu zatekli, ipak su obnovili sve vinograde po poljima i počeli proizvoditi vino. Do nas su doprle ljubavne pjesme koje više spominju pašu, pojila i ovce nego vino.A masline? Što je s maslinama?
Izgleda da u srednjem vijeku ovdje nisu bile od značaja jer ih se u Korčulanskom statutu ne spominje. Kako nisu bile za jelo kao ostale masline na Mediteranu, interes za samo ulje kao jelo ili trgovinu bio je slab.
Tada nastaje naglo naseljavanje Vele Luke, najprije iz okolnih stanova; Žuvelića stani, Vlašića glavica, Orebovi doci, Boškovi (Dragojević) stani, Dub, Potirna i drugih, kao i mnoštvo blatskih obitelji, koje su bile bez zemlje.
Austrija je Agrarnom reformom ponudila zemlju onome tko je iskrči, a to se moglo učiniti po slobodnom općinskom prostoru, kojeg su činili uglavnom pusta brda, osobito poviše mora i daljnji neobrađeni prostori (Dovnje bande).
Na takvom zemljištu bila je predviđena sadnja vinograda – po bandi. U prvih dvadesetak godina nakon dolaska u Velu Luku zabijelile su se bezbrojne meje (suhozidi) svuda po brdima oko Vele Luke, a u obnovljenim i novonastalim ogradama (terasama) počela je sadnja vinove loze sorte Pagadebit (Plavac mali) i Babić, od kojeg se pravilo prvoklasno crno vino, koje se pilo na stolovima Beča, Praga i Pešte.
To je bila vinska dominacija, koja je trajala (stotinu godina) sve dok vinovu lozu nije napala i uništila filoksera za koju tada (kod nas) nije bilo lijeka.
Maslinarstvo je bilo zastupljeno samo po starim rimskim maslinicima na prostoru Bonaficije, Potirne, Kozjače, Bradata, Gudulije, Potoračja, Orebovih dolaca i dalje po nekim prostorima Blata.
I tako su se prvi Velolučani, dolaskom u Velu Luku bavili vinogradarstvom,sve više i više maslinarstvom, ali i ribarstvom – kao dopunskom djelatnošću.
