Ovakva, reklo bi se nepovoljna klima i siromašno vapnenasto tlo imaju i specifični biljni svijet. Tako se sve trave i zeljaste biljke od lipnja do rujna mjeseca osuše, osim prilagođene trave goščice.

Tu se (vazda)zeleni, prilagođeno autohtono “divlje” drveće kao što su: makija (česmina, planika, vrijes, smrška, zelenika, smrič,…) i bor (alepski). Upravo zbog “teških” uvjeta života ovo drveće je neobično otporno i agresivno.

Ono je posebno prilagođeno za razdoblje suše, kada uz puno sunca s vrlo malo vlage takođe vegetira, a u svojoj bujnosti u nekim prostorima tvore neprolaznu džunglu.

Zbog toga ovu džunglu uglavnom požari obnavljaju u novi ciklus rasta.

Našu pozornost više zaokupljuju pitoma stabla koja ovdje opstaju i koja daju plod za ljudsku upotrebu. U zapadnom dijelu otoka Korčule možemo sresti voće: smokve, rogače, masline, lozu, bajame,…

To je voće koje zrije kroz sušni period i bere se u jesen (u ovu vrstu voća mogli bi ubrojiti i plod od makije planike, tzv. manjige).

Osim već spomenutog voća, ovdje uspijeva i voće koje sazrijeva prije sušnog perioda.

To su nefule, trešnje, murve, mlekinje (petrovače) i cukarine (sitne jabuke). Kasno voće kao šipci, mandarine, naranče, limuni i sl. uspijevaju samo u blizini kuća gdje ih se češće može zalijevati.

To bi bile karakteristične vrste biljaka koje su ovdje prilagođene toploj klimi, dugoj suši i tankom sloju zemlje.